... iz tehničkih smjernica za razvrstavanje otpada (2018/C 124/01), Poglavlje 2. ....
2.1.1. Okvirna direktiva o otpadu (ODO)
U Okvirnoj direktivi o otpadu utvrđeno je što je otpad i kako bi se njime trebalo gospodariti.
Opasni otpad definiran je kao otpad koji posjeduje jedno ili više opasnih svojstava navedenih u Prilogu III. ODO-u. Člankom 7. ODO-a utvrđena je osnova za Popis otpada.
Okvirna direktiva o otpadu 2008/98/EZ (dalje u tekstu „ODO”) (SL L 312, 22.11.2008., str. 3.).glavni je zakonodavni dokument o otpadu na razini EU-a. Budući da je riječ o direktivi, ona se u nacionalno zakonodavstvo država članica prenosi zasebnim pravnim aktima.
Područje primjene Direktive određeno je definicijom „otpada” u njezinu članku 3. stavku 1., koja glasi:
„svaka tvar ili predmet koji posjednik odbacuje ili namjerava ili mora odbaciti”.
U mnogim je slučajevima lako odlučiti je li tvar ili predmet „otpad” u skladu s Direktivom. Međutim, u nekim je drugim slučajevima to teže učiniti. Opsežne smjernice u pogledu definicije „otpada”, uključujući informacije o isključenju iz područja primjene ODO-a te primjere iz obvezujuće sudske prakse Suda EU-a, dostupne su u Smjernicama za tumačenje ključnih odredaba Direktive 2008/98/EZ ( http://ec.europa.eu/environment/waste/framework/pdf/guidance_doc.pdf.) (dalje u tekstu „Smjernice o ODO-u”). Ako tvar ili predmet ispunjava kriterije za otpad, tada podliježe propisima o otpadu, uključujući pravila o razvrstavanju otpada (osim ako je tvar ili predmet izričito isključen iz područja primjene ODO-a).
U članku 3. stavku 2. ODO-a „opasan otpad” definiran je kao
„otpad koji posjeduje jedno ili više opasnih svojstava navedenih u Prilogu III”.
Odluka o tome može li se tvar ili predmet smatrati „otpadom” u smislu ODO-a jednako je važna kao i odluka o tome treba li ga razvrstati kao „neopasan otpad” ili „opasan otpad”.
Na upravljanje opasnim otpadom primjenjuju se strogi uvjeti, točnije:
— zabrana miješanja (članak 18. ODO-a, za pojedinosti vidjeti Smjernice o ODO-u),
— posebne obveze označivanja i pakiranja (članak 19. ODO-a).
Zakonodavstvom EU-a dodatno je utvrđeno da se opasni otpad mora obrađivati samo u namjenskim postrojenjima za obradu koja su ishodila posebnu dozvolu kako je propisano člancima od 23. do 25. Okvirne direktive o otpadu, ali i drugim zakonodavnim aktima, kao što su Direktiva o odlagalištima (SL L 182, 16.7.1999., str. 1.) i Direktiva o industrijskim emisijama (SL L 334, 17.12.2010., str. 17.)..
Svojstva otpada iz Priloga III. ODO-u koja ga čine opasnim nedavno su prilagođena znanstvenom napretku Uredbom Komisije (EU) br. 1357/2014, koja se primjenjuje od 1. lipnja 2015., i Uredbom Vijeća (EU) 2017/997, koja se primjenjuje od 5. srpnja 2018. Uredbe EU-a izravno se primjenjuju u državama članicama bez prenošenja u nacionalno zakonodavstvo. Opasna svojstva detaljno su obrađena u Prilogu 3. ovom dokumentu.
U kontekstu razvrstavanja otpada člankom 7. ODO-a utvrđuju se temelji za Popis otpada (vidjeti u nastavku) i njegovu primjenu. Države članice mogu u nacionalne dokumente kojima se prenosi Popis otpada uvrstiti dodatne unose.
Članak 7. Okvirne direktive o otpadu
Odredbama iz članka 7. stavaka 2. i 3. ODO-a uređuju se slučajevi u kojima država članica opasnim smatra otpad koji je na Popisu označen kao neopasan i obratno. Ta dva stavka glase kako slijedi:
„2. Otpad koji se na popisu otpada ne pojavljuje kao opasan država članica može smatrati opasnim otpadom ako pokazuje jedno ili više svojstava navedenih u Prilogu III. Država članica o takvim slučajevima izvješćuje Komisiju bez odlaganja. Unosi ih u izvješće predviđeno člankom 37. stavkom 1. i dostavlja Komisiji sve relevantne podatke. Popis treba preispitati u svjetlu primljenih obavijesti kako bi se donijela odluka o tome je li ga potrebno prilagoditi.
3. Ako država članica može dokazati da određeni otpad koji se pojavljuje na popisu opasnog otpada ne pokazuje neko od svojstava navedenih u Prilogu III., ona takav otpad može smatrati neopasnim otpadom. Država članica dužna je izvijestiti Komisiju o takvim slučajevima bez odlaganja i dostaviti Komisiji sve relevantne podatke. Popis treba preispitati u svjetlu primljenih obavijesti kako bi se donijela odluka o tome je li ga potrebno prilagoditi.”
Člankom 7. stavcima 2. i 3. nije propisano nadležno tijelo ili odgovarajući postupak za donošenje takvih odluka; to je pitanje prepušteno unutarnjem pravnom i administrativnom ustroju svake države članice (međutim, gospodarski subjekti ili drugi privatni subjekti ne smatraju se „državama članicama” i nisu ovlašteni donijeti odluku na temelju članka 7. stavaka 2. i 3. ODO-a).
2.1.2. Europski popis otpada
Popis otpada sadržava dodatne odredbe za procjenu opasnih svojstava i razvrstavanje otpada.
Podijeljen je na poglavlja, potpoglavlja i unose. Unosi s Popisa otpada mogu se razvrstati na „apsolutno opasne unose”, „apsolutno neopasne unose” i „zrcalne unose”.
Europski popis otpada utvrđen je Odlukom Komisije 2000/532/EZ i ključni je dokument za razvrstavanje otpada. Pročišćena verzija Popisa otpada dostupna je od 2000., a Odlukom Komisije 2014/955/EU (SL L 370, 30.12.2014., str. 44.) revidirana je radi prilagodbe Popisa znanstvenom napretku i njegova usklađivanja s razvojem propisa o kemikalijama. Popis otpada donesen je odlukom EU-a i kao takav je obvezujući u cijelosti. Odluka je upućena državama članicama i ne treba je prenositi u nacionalno zakonodavstvo. Neke su države članice objavile dokumente sa smjernicama o Popisu otpada kako bi pomogle poduzećima i tijelima u primjeni Popisa u državi članici, osobito u slučajevima u kojima države članice primjenjuju članak 7. stavke 2. ili 3. (vidjeti okvir 2.).
Razvrstavanje prema Popisu otpada prije svega znači da se svaki otpad mora razvrstati prema šesteroznamenkastom broju (za pojedinosti vidjeti Prilog 1.).
Potpuno i usklađeno razvrstavanje poduzećima i nadležnim tijelima omogućuje da odluče je li otpad opasan ili ne (za pojedinosti vidjeti poglavlje 2.3.1.). U tom pogledu na Popisu otpada postoje tri vrste unosa:
— „apsolutno opasni unosi”: otpad koji je raspoređen u apsolutno opasne unose ne može se uvrstiti u neopasne unose i opasan je bez dodatne procjene,
— „apsolutno neopasni unosi”: otpad koji je raspoređen u apsolutno neopasne unose ne može se uvrstiti u opasne unose i neopasan je bez dodatne procjene,
— „zrcalni unosi” odnose se na otpad iz istog izvora koji se prema Popisu otpada može uvrstiti u opasne unose ili u neopasne unose, ovisno o konkretnom slučaju i o sastavu otpada.
2.1.3. Uredba o pošiljkama otpada
Uredbom o pošiljkama otpada se u zakonodavstvo EU-a prenose odredbe Baselske konvencije i Odluke OECD-a C(2001)107/Final.
Postupci prijevoza ovise o vrsti otpada, njegovu odredištu i postupku obrade.
Uredbom (EZ) br. 1013/2006 o pošiljkama otpada (dalje u tekstu „Uredba o pošiljkama otpada”) (SL L 190, 12.7.2006., str. 1.) se u zakonodavstvo EU-a prenose odredbe Baselske konvencije i Odluke OECD-a C(2001)107/Final. Tom se uredbom, koja se izravno primjenjuje u svim državama članicama, utvrđuju postupci, uvjeti i zahtjevi koje treba ispuniti kad je riječ o prekograničnim pošiljkama otpada, uključujući pošiljke između država članica. U skladu s člancima 34. i 36. Uredbe o pošiljkama otpada zabranjeni su izvoz otpada za odlaganje izvan područja EU-a/EFTA-e te izvoz opasnog otpada iz EU-a u bilo koju zemlju na koju se ne primjenjuje Odluka OECD-a.
Postoje dva kontrolna postupka za pošiljke otpada, točnije:
— opći zahtjevi za dostavu informacija iz članka 18., koji se obično primjenjuju na pošiljke za oporabu otpada navedenog u prilogu III. („zeleni” popis otpada) ili III.A i
— postupak prethodne pisane obavijesti i odobrenja za bilo koju drugu vrstu pošiljke otpada.
U kontekstu identifikacije otpada za potrebe ispravnog postupka i dokumentacije primjenjuje se razvrstavanje prema popisima iz priloga III. i IV. Uredbi o pošiljkama otpada (uključuje popise iz međunarodnih sporazuma). Pristup razvrstavanju koji se primjenjuje za te popise razlikuje se od onoga za Popis otpada.
Međutim, razvrstavanje u skladu s ODO-om i Popisom otpada važno je i u kontekstu Uredbe o pošiljkama otpada, primjerice kao kriterij smije li se otpad izvoziti u određene zemlje koje nisu članice EU-a ni OECD-a (članak 36. stavak 1. Uredbe o pošiljkama otpada). Razvrstavanje otpada u skladu s unosima iz priloga III. i IV. (tj. Baselskom konvencijom i oznakama OECD-a) te s unosima iz Popisa otpada (dio 2. Priloga V. Uredbi o pošiljkama otpada) potrebno je navesti na obrascu obavijesti i dokumentu o prometu koji se upotrebljava u okviru postupka obavješćivanja i u skladu s uputama iz točke 25. Priloga I.C. Isto tako, u slučaju pošiljki koje podliježu općim zahtjevima za dostavu informacija iz članka 18. otpad je potrebno identificirati na dokumentu koji se izdaje u skladu s Prilogom VII.
Za pošiljke otpada koje podliježu postupku prethodne pisane obavijesti i odobrenja na obrascu obavijesti i dokumentu o prometu (prilozi I.A i I.B) upotrebljavaju se oznake za opasna svojstva (oznake H) i obradu (oznake D i R) utvrđene u Prilogu III. odnosno Prilogu IV. Baselskoj konvenciji.
2.1.4. Direktiva o odlagalištima
Direktiva o odlagalištima sadržava pravila o upravljanju odlagalištima otpada te uvjetima dozvole za odlagališta otpada, njihovu zatvaranju i naknadnom održavanju. U Odluci Vijeća 2003/33/EZ utvrđeni su kriteriji za prihvat otpada na različite kategorije odlagališta navedene u Direktivi o odlagalištima.
Analize koje se provode u okviru kriterija za prihvat otpada obično ne mogu poslužiti za razvrstavanje otpada prema Popisu otpada.
Direktiva 1999/31/EZ o odlagalištima otpada („Direktiva o odlagalištima”) (14) sadržava pravila o upravljanju odlagalištima otpada te uvjetima dozvole za odlagališta otpada, njihovu zatvaranju i naknadnom održavanju. U Odluci Vijeća 2003/33/EZ utvrđeni su kriteriji za prihvat otpada na različite kategorije odlagališta navedene u Direktivi o odlagalištima.
Razvrstavanje otpada kao opasnog u skladu s Popisom otpada i Prilogom III. ODO-u važno je i za potrebe Direktive o odlagalištima jer bi se opasni otpad u pravilu trebao odlagati na odlagališta opasnog otpada, a neopasni bi se otpad trebao odlagati na odlagališta neopasnog ili inertnog otpada. Stabilan, nereaktivan opasni otpad može se odlagati na odlagališta neopasnog otpada ako su ispunjeni uvjeti iz Priloga II. Direktivi o odlagalištima i kriteriji za prihvat otpada. U Dodatku B Odluci Vijeća 2003/33/EZ jasno je navedeno koja je uloga „osnovne karakterizacije” te je objašnjeno kako proizašli zaključci o opasnim svojstvima utječu na prihvat otpada na odlagališta. Taj je pristup ilustriran na slici 1. u Dodatku B.
Međutim, razvrstavanje otpada kao opasnog ili neopasnog prema načelima ODO-a i u skladu s Popisom otpada ne smije se miješati s procjenom otpada radi utvrđivanja usklađenosti s kriterijima za prihvat otpada, kako je utvrđeno u Prilogu II. Direktivi o odlagalištima i Odluci Vijeća 2003/33/EZ (Odluka o kriterijima za prihvat otpada).
2.1.5. Direktiva o gospodarenju otpadom od industrija vađenja minerala (Direktiva o otpadu od vađenja minerala)
Direktivom o otpadu od vađenja minerala uspostavljen je okvir za pravilno gospodarenje otpadom od industrija vađenja minerala.
Opasna svojstva otpada od industrija vađenja minerala trebalo bi razvrstati u skladu s Popisom otpada iako su isključena iz područja primjene ODO-a.
Cilj je Direktive 2006/21/EZ o gospodarenju otpadom od industrija vađenja minerala (dalje u tekstu „Direktiva o otpadu od vađenja minerala”) (SL L 102, 11.4.2006., str. 15.) osigurati da se otpadom od industrija vađenja minerala upravlja tako da se spriječe ili što više smanje svi negativni učinci na okoliš i bilo kakvi posljedični rizici za zdravlje ljudi. Iako je otpad od industrija vađenja materijala koji je obuhvaćen Direktivom o otpadu od vađenja materijala izrijekom isključen iz područja primjene ODO-a (članak 2. stavak 2. točka (d) ODO-a), razvrstavanje prema Popisu otpada ipak je važno: operateri moraju u skladu s Direktivom o otpadu od vađenja minerala izraditi plan gospodarenja otpadom u kojem se utvrđuju potrebne mjere za pravilno upravljanje odgovarajućim otpadom. U skladu s planom gospodarenja otpadom opasna svojstva otpada od industrija vađenja minerala trebalo bi razvrstati u skladu s kriterijima Popisa otpada.
2.1.6. Uredba REACH
Uredbom REACH utvrđuju se registracija, evaluacija, autorizacija i ograničavanje kemikalija u EU-u.
Otpad nije tvar, proizvod ili smjesa u smislu Uredbe REACH. Unatoč tome, informacije dobivene u okviru te uredbe mogu biti bitne za razvrstavanje otpada.
Uredba (EZ) br. 1907/2006 o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (dalje u tekstu „Uredba REACH”) (SL L 396, 30.12.2006., str. 1.) stupila je na snagu 2007. Uredba REACH opći je propis o kemikalijama na razini EU-a i primjenjuje se na tvari (pojedinačne, u smjesama ili proizvodima). Svrha je Uredbe REACH osigurati visoku razinu zaštite zdravlja ljudi i okoliša, uključujući promicanje alternativnih metoda za procjenu opasnosti tvari, kao i stavljanje u slobodan promet tvari na unutarnjem tržištu, te istovremeno povećati konkurentnost i inovativnost. U Uredbi REACH definiraju se i primjenjuju brojni postupci čiji je zajednički cilj osigurati sigurnu uporabu kemikalija:
— registracija tvari (zahtijeva se dostava, uz određene uvjete, informacija o svojstvima i uporabama tvari Europskoj agenciji za kemikalije),
— poboljšana komunikacija u lancu opskrbe putem proširenih sigurnosno-tehničkih listova,
— evaluacija tvari koju provode tijela javne vlasti radi pružanja sigurnosti u pogledu ispravnog funkcioniranja postupka registracije i kako bi se dodatno uklonile zabrinutosti zbog određenih tvari,
— ograničenje uporabe tvari za koje je utvrđen neprihvatljiv rizik,
— autorizacija – primjenjuje se na određene posebno zabrinjavajuće tvari koje se mogu stavljati na tržište i upotrebljavati pod uvjetom izdavanja posebne i vremenski ograničene autorizacije, podložno određenim uvjetima.
Važno je napomenuti da se u skladu s člankom 2. stavkom 2. Uredbe REACH otpad (kako je definiran u ODO-u) ne smatra tvari, smjesom ili proizvodom u skladu s Uredbom REACH. Na temelju te uredbe ne nastaju izravne obveze za proizvođače ili posjednike otpada (iako fazu otpada treba uzeti u obzir u izvješću o kemijskoj sigurnosti koje se predaje kao dio registracijskog dosjea za tvari koje se proizvode u EU-u ili uvoze u EU u količinama većima od 10 tona godišnje).
Međutim, informacije o kemijskim tvarima dobivene i dostavljene u okviru Uredbe REACH, osobito informacije o opasnosti, te njihova naknadna upotreba u razvrstavanju u skladu s Uredbom o razvrstavanju, označivanju i pakiranju, ključne su za razvrstavanje otpada (vidjeti Prilog 2.).
Treba napomenuti da su ispitne metode koje se upotrebljavaju za potrebe Uredbe REACH navedene u Uredbi (EZ) br. 440/2008 („Uredba o ispitnim metodama”). Neke ispitne metode utvrđene tom uredbom ili njihove prilagođene inačice mogu se primijeniti u okviru razvrstavanja otpada.
2.1.7. Uredba o razvrstavanju, označivanju i pakiranju (Uredba CLP)
Uredbom o razvrstavanju, označivanju i pakiranju utvrđuju se kriteriji za razvrstavanje tvari i smjesa u razrede opasnosti.
Otpad se ne smatra tvari, smjesom ni proizvodom u skladu s Uredbom CLP. Međutim, opasna svojstva koja se primjenjuju na otpad povezana su s kriterijima za razvrstavanje, označivanje i pakiranje. Nadalje, razvrstavanje tvari u skladu s Uredbom CLP može biti bitno i za razvrstavanje otpada.
U Uredbi (EZ) br. 1272/2008 o razvrstavanju, označivanju i pakiranju tvari i smjesa (dalje u tekstu „Uredba CLP”) (SL L 353, 31.12.2008., str. 1.) UN-ov međunarodni sustav razvrstavanja kemikalija (Globally Harmonized System – GHS) prilagođen je EU-u. U tom se kontekstu tom uredbom utvrđuju detaljni kriteriji za procjenu tvari i njihovo razvrstavanje u razrede opasnosti.
Na sličan način kao i Uredbom REACH, člankom 1. stavkom 3. Uredbe CLP utvrđuje se da otpad nije tvar, smjesa ili proizvod. Slijedom toga, obveze na temelju Uredbe CLP ne primjenjuju se na proizvođače ili posjednike otpada.
Iako se Prilog III. ODO-u temelji na Uredbi CLP, kriteriji utvrđeni tom uredbom nisu u njega preneseni „jedan za jedan”. Umjesto toga, kad je riječ o razvrstavanju otpada treba napomenuti da neki od kriterija za opasna svojstva iz Priloga III. ODO-u izravno upućuju na razrede i kategorije opasnosti iz Uredbe CLP te na oznake upozorenja i povezane kriterije za razvrstavanje. U mnogim se zrcalnim unosima izričito spominju „opasne tvari”. Razvrstavanje tvari provodi se u skladu s Uredbom CLP, a prisutnost opasnih tvari sadržanih u otpadu mora se procijeniti u skladu s Prilogom III. ODO-u (za pojedinosti vidjeti poglavlje 2.3.2. i Prilog 3.). Nadalje, u tablici 3.1. u dijelu 3. Priloga VI. Uredbi CLP naveden je niz službenih usklađenih razvrstavanja tvari. Ako je takvo usklađeno razvrstavanje dostupno, mora se upotrebljavati za razvrstavanje otpada (za taj određeni aspekt vidjeti odjeljak 2.1.1. Priloga 2.).
2.1.8. Uredba o postojanim organskim onečišćujućim tvarima (Uredba POPs)
Uredbom POPs nastoji se zaštititi okoliš i zdravlje ljudi od postojanih organskih onečišćujućih tvari.
Otpad koji sadržava određene postojane organske onečišćujuće tvari iz Priloga Popisu otpada (točka 2. treća alineja) u količini većoj od praga propisanog Uredbom POPs mora se razvrstati kao opasan.
Jedan je od ciljeva Uredbe (EZ) br. 850/2004 o postojanim organskim onečišćujućim tvarima (dalje u tekstu „Uredba POPs”) (SL L 158, 30.4.2004., str. 7.) provedbom relevantnih međunarodnih sporazuma zaštititi okoliš i zdravlje ljudi od određenih tvari koje se prenose preko međunarodnih granica daleko od svojeg izvora, ostaju u okolišu i mogu se bioakumulirati u živim organizmima. Područje primjene Uredbe ograničeno je na tvari navedene u prilozima Uredbi.
U skladu s člankom 7. Uredbe POPs otpad koji se sastoji od postojanih organskih onečišćujućih tvari, sadržava takve tvari ili je njima onečišćen u količini većoj od određenih graničnih vrijednosti (granična vrijednost koncentracije iz članka 7. stavka 4. točke (a) – tzv. „donja granična vrijednost sadržaja postojanih organskih onečišćujućih tvari”) mora se odmah odložiti ili oporabiti u skladu s odredbama utvrđenima u Uredbi POPs na način koji osigurava da se sadržaj postojanih organskih onečišćujućih tvari uništi ili nepovratno transformira tako da preostali otpad i ispuštene tvari ne pokazuju svojstva postojanih organskih onečišćujućih tvari. Zabranjuju se postupci odlaganja ili oporabe koji mogu dovesti do oporabe, recikliranja, regeneracije ili ponovne upotrebe postojanih organskih onečišćujućih tvari.
Pri razvrstavanju zrcalnih unosa mora se, u skladu s izmjenom na temelju Odluke Komisije 2014/955/EU, uzeti u obzir postojanje određenih postojanih organskih onečišćujućih tvari. Otpad koji sadržava određene postojane organske onečišćujuće tvari (kao što je navedeno u Prilogu Popisu otpada (točka 2. treća alineja ) u količini većoj od pragova propisanih Uredbom POPs smatra se opasnim bez daljnjeg razmatranja (vidjeti primjer u Prilogu 1., odjeljku 1.4.10.).
Treba imati na umu sljedeće:
— Ako su u otpadu prisutne postojane organske onečišćujuće tvari iz priloga Uredbi POPs koje nisu izričito navedene u Prilogu Popisu otpada (točka 2. treća alineja), čak i u koncentracijama većima od graničnih vrijednosti utvrđenih u Prilogu IV. Uredbi POPs, on se ne mora automatski razvrstavati kao opasan. Razvrstavanje ovisi o razvrstavanju tvari u razred opasnosti i odluka o njemu mora se donijeti primjenom općih pravila iz Priloga III. ODO-u koja se primjenjuju na opasna svojstva od HP 1 do HP 15.
— Taj učinak na razvrstavanje postoji bez obzira na sve obveze iz Uredbe POPs za proizvođače i posjednike otpada koji sadržava postojane organske onečišćujuće tvari i neovisan je od njih.
2.1.9. Seveso III direktiva
Glavni cilj Seveso III direktive 2012/18/EU o kontroli opasnosti od velikih nesreća koje uključuju opasne tvari („Seveso III direktiva”) (SL L 197, 24.7.2012., str. 1.) je sprečavanje velikih nesreća koje uključuju opasne tvari i ograničavanje njihovih posljedica za okoliš i zdravlje ljudi, te je prenijeta u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti okoliša („Narodne novine“, br. 80/13, 153/13 – Zakon o gradnji, 78/15, 12/18 i 118/18) i Uredbe o sprječavanju velikih nesreća koje uključuju opasne tvari („Narodne novine“, br. 44/14, 31/17 i 45/17 - Ispravak) te propisima iz područja zaštite i spašavanja i graditeljstva i prostornog uređenja.
Operateri koji rade s opasnim tvarima u količinama većima od određenih pragova dužni su poduzeti sve potrebne mjere za sprečavanje velikih nesreća i ograničavanje njihovih posljedica. Zahtjevi uključuju informiranje građana koji bi mogli biti pogođeni nesrećom, izradu izvješća o sigurnosti, uspostavu sustava upravljanja sigurnošću i izradu unutarnjih interventnih planova. Države članice moraju, među ostalim, izraditi interventne planove za okolna područja i planirati mjere ublažavanja posljedica.
Navedena direktiva primjenjuje se i na otpad. Operateri koji rukuju otpadom koji sadržava opasne tvariu količinama većima od određenih pragova, moraju ga razvrstati na temelju njegovih svojstava. U relevantnim izvorima informacija može biti navedeno razvrstavanje u skladu sa zakonodavstvom EU-a o otpadu.
Seveso III Direktiva primjenjuje se i na otpad, ali su iz njezina područja primjene isključena odlagališta otpada, uključujući podzemno skladištenje otpada. U bilješci 5. Priloga I. Seveso III Direktiva upućuje se na Uredbu (EZ) br. 1272/2008 o razvrstavanju, označivanju i pakiranju tvari te se izričito spominje otpad:
„Opasne tvari koje nisu obuhvaćene Uredbom (EZ) br. 1272/2008, uključujući otpad, ali koje su ipak prisutne ili bi mogle biti prisutne u postrojenju i koje, pod postojećim uvjetima u postrojenju, imaju ili bi mogle imati jednaka svojstva u smislu mogućnosti velike nesreće, privremeno se dodjeljuju najsličnijoj kategoriji ili imenovanoj opasnoj tvari koja je obuhvaćena područjem primjene ove Direktive.”